Počeci Bahá’í Vjere

Sredinom devetnaestog vijeka, jedna od najozloglašenijih tamnica na Bliskom istoku bila je Teheranska “Crna Jama “. Nekada podzemni rezervoar za javno kupatilo, gdje je jedini izlaz bio putem tri strma kamena stepeništa. Zatvorenici su bili zgučeni u svojim tjelesnim otpadima, čameći u jamskoj mračnoj sumornosti, podzemnoj hladnoći i smradom-zaraženoj atmosferi.

U ovom tmurnom okruženju, najrjeđi i najviše njegovani od vjerskih događaja se ponovo odigrao. Smrtnik, naizgled obična osoba u ostalim aspektima, pozvan je od Boga da donese čovječanstvu novo vjersko otkrovenje.

Bahá’u’lláh, persijski plemić, bio je pritvoren 1852. godine. Tokom vremena provedenog u zatvoru, dok je sjedio sa nogama u okovima, i 50 kilograma teškim gvozdanim lancem oko vrata, dobio je viziju Božije volje za čovječanstvo.

Dogadjaj je uporediv sa onim velikim trenucima drevne prošlosti kada se Bog otkrio svojim ranijim glasnicima: kada je Mojsije stajao pred “Gorućim Žbunjem”, kada je Buda dobio prosvjetljenje pod drvetom Bodhi, kada je Sveti Duh, u vidu goluba, sišao do Isusa, ili kada se Arhanđeo Gavrilo pojavio pred Muhamedom.

Bahá’u’lláh-ovo iskustvo u “Crnoj Jami” pokrenulo je proces vjerskog otkrovenja koji je, u narednih 40 godina, generisao stotina knjiga, ploča i pisama – koje danas čine srž Svetog Pisma o Bahá’í Vjeri. U tim spisima, naveden je okvir za rekonstrukciju ljudskog društva na svim nivoima: duhovnom, moralnom, ekonomskom, političkom i filozofskom.